Dr Ives Šindrak: Ne moram svima da se dopadnem, ali moram da dam svoj maksimum

dr Ives Šindrak specijalista ginekologije Dom zdravlja Banjaluka

Dr Ives Šindrak specijalista ginekologije, jedna je od onih ljekara na čije se savjete žene uvijek s povjerenjem oslanjaju. Od 2006. godine zaposlena je u Domu zdravlja u Banjaluci, a prije šest godina završila je specijalizaciju iz ginekologije.

Sasvim slučajno je, kako kaže, ušla u ovaj svijet, a zahvaljujući velikoj odgovornosti s kojom pristupa svakom pacijentu, za vrlo kratko vrijeme je, prvenstveno, među trudnicama i majkama, stekla epitet najomiljenijeg ljekara.

Ova ponosna majka Ivane i Koste, za Prvi korak otkriva šta ne voli kod pacijenata, čemu se posebno raduje nakon napornih radnih obaveza te kako ju je pubertetski bunt naveo da uplovi u svijet medicine.

Opisuju vas kao ginekologa koji uvijek sa nesebičnom pažnjom i podrškom pristupa svojim pacijentima. Kako postižete sve to?

Ako pacijenti tako kažu, pretpostavljam da u tome ima neke istine. Možda bi trebalo da ispričam neku zvučnu priču, ali stvar je mnogo jednostavnija. Dobar dio je potekao iz roditeljske kuće gdje je ljudskost bila na prvom mjestu. Mada, mislim da je i taj prvi radni dan nakon položenog specijalističkog ispita bio presudan. Tada postaješ svjestan da neko ovisi o tebi i tvojim odlukama. Zato se trudim da nikome ne naškodim. Ne trebam svima da se dopadnem, ali moram da dam svom maksimum. Pacijente tretiram onako kako bih i ja htjela da drugi ljekar tretira mene.

Šta je vas je navelo da uplovite u svijet medicine i postanete ginekolog?

Majka je željela da upišem Gimnaziju, a pubertetski bunt u meni Elektrotehničku školu. Srećom, nije mi to dozvolila, pa je Medicinska škola bila neka prihvatljiva sredina. Medicinski fakultet je opet bio logičan slijed. Radila sam dvije godine kao ljekar u Ambulanti porodične medicine i došla do zaključka da to nije ono s čim bih voljela da se bavim. Naime, mislim da je potcijenjena odgovornost i i trud ljekara te specijalnosti u društvu, a imala sam i previše energije za taj tip posla. Interna ili pedijatrija su bile neke prve želje, ali rad u terenskim ambulantama i dobijanje svog djeteta, učinili su da se to interesovanje smanji. U matičnoj kući pojavilo se mjesto za specijalizanta ginekologije i tako je sve počelo. Prvi dani provedeni u toj oblasti davali su mi dobar osjećaj, znak da sam to ja.

Šta ginekolozi ne vole kod svojih pacijenata?

Ja, lično, samo jedno. Savjetovanje uz pomoć internetskih stranica i društvenih mreža, a nakon toga dolazak samo po potvrdu ili još gore po uputnice za pretrage koje smatraju da trebaju da urade. Dovoljan je samo iskren, normalan stav. Saslušaću, predočiti činjenice, raditi šta mislim da treba. I više sam nego spremna da čujem mišljenje pacijenta. Ako nema povjerenja i poštovanja, kao i u bilo kom drugom segmentu života, onda ni dalji rad nema smisla.

Koliko vas je majčinstvo promjenilo?

Prvo dijete, moju Ivanu rodila sam pred kraj fakulteta, pa je tako njenih prvih par godina odrastanja ostalo u sjeni toga. To je cijena koju plaćaju djeca roditelja ove branše. Ali, mi smo to sve nadoknadili. Njen uticaj na mene je bio dosta blaži, nego što je to rođenje sina Koste koji sada ima dvije i po godine. Radila sam do zadnjeg dana s njim u stomaku i vrlo brzo počela raditi nakon njegovog rođenja. Ne znam da li su u pitanju godine ili iskustvo, ali u svakoj dobroj ili lošoj situaciji u kojoj se nađem, pogotovo kada su trudnice u pitanju, postavljam sebi pitanje šta bih ja radila i kako bih se osjećala da je u pitanju moje dijete.

Kako se resetujete nakon brojnih obaveza? U čemu pronalazite zadovoljstvo i inspiraciju?

Voljela bih reći da se resetujem često i u pravom smislu te riječi, ali zaista nije tako. Uglavnom, uspijem da napravim neke male dopune vikendom sa porodicom, gdje sve više cijenimo kada ostajemo kući i ne radimo baš ništa. Obaveze nekada dopuste i da se otisnemo malo dalje, pa bude posebno zanimljivo. Nama sa jednim djetetom tinejdžerom i drugim koji je u fazi skidanja pelena nikada nije dosadno. Dobra knjiga kad stignem, kafa ili priča sa prijateljima i roditeljima. I na kraju, društvo, pjesma i igra uvijek provjereno pune baterije.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Unesi tvoje ime