Dugi su ti bolnički dani: posvećeno majkama prijevremeno rođenih beba

prijevremeno rođene bebe Mrvice

Čitavu noć slušam zvuk tog aparata koji bebu održava na životu. Čitavu noć zamišljam kako je toj majci koja je morala da trogodišnje dijete ostavi kući sa ocem. Pitam se šta će na kraju biti sa tom malom bebom, sa tom majkom koja je čvrsta kao stjena, s njenim mužem koji jedva čeka minute kada će svi skupa biti zajedno.

Posjećuju je svako veče. Donesu malo hrane, svježeg vazduha, otjeraju tamne oblake. Muž tada iskoristi svaku sekundu da provede sa tim malim čedom, a majka odlazi u hodnik i tamo se dvadesetak minuta druži sa starijim sinom.

Ta beba. Čujem je kako se noću budi i kašlje, a njena mama, kao po naređenju, ustaje istog trenutka. Osluškuje da li diše, provjerava da li joj je vruće ili hadno.

Dugi su ti bolnički dani.

Pogotovo kada rodite bebu prijevremeno. U 26. nedjelji trudnoće.

S druge strane posmatram majku koja sama leži u bolničkom krevetu. Ona nestrpljivo čeka minute kada će svom dječaku odnijeti papicu kako bi ga sama nahranila.Jer to su njihove minute, samo njihove sekunde u kojima mislima bježe izvan hladnih bolničkih zidova.

Vrućina me neka steže oko grudi. Osjećam da me obliva hladan znoj. Priča mi kako je trudnoća bila uredna, ali da je za sve kriv taj kobni porodjaj. I od tada, nevolje se, kao po zlu, same nižu.

Ta mama je u stanju da prevrne čitavu planetu kako bi svom sinu obezbjedila lijek.Ta mama je spremna da mjesecima zdrava provodi u bolnici, a sve kako bi bila blizu svog sina jedinca.

Dugi su ti bolnički dani.

prijevremeno rođene bebeJutra su tiha, a noći puste. Kroz mutno staklo, ponovo se pogledom vraćam u malu sobu u kojoj je smješteno toliko puno emocija, strepnje i nade. Dok je držala svoju bebu u naručju rekla mi je: „Kada odlučiš da postaneš majka trebaš biti spremna na sve. Na bol koja kida polako, na smijeh koji te tjera naprijed, na suze radosnice i tugu kada dodješ do zida”. Tu završava svaki moj pokušaj da postavim naredno pitanje.

Žao mi je, što svi mi, ponekada nismo svjesni koliko smo srećni.Što se nerviramo oko sitnica. Što nam kičmu lome strašne oluje.

Živote ovih majki trenutno pogadja uragan koji prijeti da u jednom trenutku razruži sve ono što su godinama tiho stvarale.Taj uragan hoće da pomuti njihov um, ali one ne daju.
Jer ti mali životi vrijedniji su od svakog dukata, bezbroj novčanica i lepršavih putovanja.

Možda u ovom životu nećemo stići da obidjemo svaki dio zemaljske kugle, ali će zato naša ljubav ostati utkana u život tih malih heroja koji se od prvog svog udaha bore za život. Za sreću, za ljubav, za bolje i ljepše snove.

Da se ja pitam, roditelji više nikada ne bi danima tražili lijekove za svoju djecu.

Da se ja pitam, u bolnici bi uvijek bilo dovoljno inkubatora.

Da se ja pitam, da sam ja država: ta mala, tek rodjena bića držala bih kao kap vode na dlanu, a njihovi roditelji bili bi zaposleni i srećni. Srećni što svojoj djeci mogu omogućiti normalan život, jer to je sve što traže.

Bebo i ti slatki dječače, držim vam najjače fige, šaljem vam svu snagu svijeta.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Unesi tvoje ime