Jahanje kao terapija

jahanje kao terapija

Djeca sa poteškoćama u razvoju rado posjećuju Centar za terapeutsko jahanje, koji odnedavno djeluje u okviru Konjičkog kluba „Paddock“. Na samo dvadesetak kilometara od Banjaluke, u okruženju prirode i u društvu plemenitih životinja u Barlovcima, oni uspjevaju da prevaziđu neke od zdravstvenih i emocionalnih prepreka tokom odrastanja.

Milica je jedanaestogodišnja djevojčica sa Daunovim sindromom, a prije tri godine, baš na ovome mjestu, imala je prvi susret sa konjima. Njena majka Željka Perišić priča kako je to bila ljubav na prvi pogled.

– Tada je prvi put došla u dodir sa konjima. Imala je priliku da nahrani konja, da se upozna sa tim kako se konj čisti, timari i priprema i kako ona treba da se obuče da bi jahala, a da pri tome bude sigurna na konju – priča Željka.

Ona kaže da je ovakvo okruženje posebno inspirativno i da djeca lako zavole konje.

– Milica je svaki put dolazila sa zadovoljstvom i na kraju se sprijateljila sa konjem. Nije mu ni ime zaboravila iako čitavih godinu dana nije dolazila na jahanje – kaže Željka.

Milica bi, ističe, dolazila barem jednom mjesečno na časove terapeutskog jahanja da su oni uvršteni u redovne tretmane djece sa posebnim potrebama. Roditelji se, priča Željka, snalaze na sve moguće načine, ali finansije mnogima ne dopuštaju ovakav vid liječenja.

– Nadam se da će u nekom budućem periodu biti prepoznato terapeutsko jahanje kao neka vrsta terapeutskog rada, koji je neophodan da bi djeca sa poteškoćama postigla svoj maksimum u onome u čemu terapeutsko jahanje može da im pomogne – naglašava Željka.

jahanje kao terapijaKatarina Jovanović, predsjednik Konjičkog kluba „Paddock“ ističe da je ovakav vid terapije u razvijenim zemljama opštepoznata metoda liječenja, te da je u nekim zemljama pokrivena od strane Fonda zdravstvene zaštite, kao i bilo koji drugi vid terapije.

– Nažalost, mi smo daleko od toga, ali od nečega se mora početi – kaže Jovanovićeva.

Ona ističe da bi na početku trebalo edukovati stručni kadar, odnosno formirati tim licenciranih terapeuta, koji bi činili fizijatri, logopedi i psiholozi. Za svako dijete, kažu u „Paddock“-u, formira se individualan pristup, zavisno od njegovih potreba i preporuke stručnjaka.

– Pored nas, koji smo u direktnoj vezi sa konjičkim sportom, tim se sastoji od tri osobe i to od terapeuta, pomoćnika terapeuta i osobe koja vodi konje. Svako treba da prođe obuku. Naravno, tu je i preporuka ljekara. Mi dobijamo i program vježbi i dužinu trajanja terapije. Terapija nikada ne traje duže od 30 minuta. Ako se pridržavamo programa, onda su tu i rezultati – kaže Jovanovićeva.

Uz pomoć terapeutskog jahanja djeca razvijaju ljubav prema prirodi i životinjama. Uče da daju i prihvataju pomoć. Osjećaju se slobodno i ponosno, što je najmlađima jako bitno, ističu naše sagovornice.

– Mi se uvijek trudimo da, kad djeca dodju ovdje, to ne bude samo rad i vježba. Želimo da im to ostane u podsvjesti. To sve treba da bude zabavno. Djeca vole da dođu ovdje, iako su nekad vježbe i programi teški za njih. Mi se trudimo da im to sve olakšamo i kroz igru što više približimo – dodaje Jovanovićeva.

Često se dešava da djeca ne žele da priđu konju, da osjećaju strah. Ukoliko u tom slučaju poseban pristup ne dovede do željenih rezultata, djeca se ne forsiraju na ovaj tip terapije, jer to može samo da proizvede kotraefekat, napominju u „Paddock“-u.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Unesi tvoje ime