Kako izgleda porođaj kod kuće?

porod kod kuce

Da je porodjaj bez medicinskih intervencija i primjene lijekova i danas moguć, dokazuje primjer Jadranke Mitrović iz Banjaluke. Ona je prije sedam mjeseci, u kućnim uslovima, na svijet donijela dječaka Jakova. Pripreme su, priča nam, počele još u trudnoći. Bijeg od ustaljene bolničke prakse podrazumjevao je kratko preseljenje u Beograd gdje je zajedno sa suprugom, specijalno za tu priliku, iznajmila vikendicu.

– Ja sam u sedmom mjesecu trudnoće otišla za Beograd. Upoznali smo puno parova koji su svoju djecu rodili kod kuće. Ljudi razgovaraju o tome najnormalnije i nemate utisak da je to nešto spektakularno, nego nešto sasvim prirodno. Priča porodjaja iz bolnice manje -više liče jedne na druge. Kada upoznate deset – dvadeset parova sa tom pričom, potpuno se mijenja percepcija. Vi upoznate žene koje nakon poroda nisu imale epiziotomiju, a rodile su velike bebe. Mi imamo bolničke procedure koje podrazumjevaju epiziotomiju prvorotki i bušenje ovojnica. To su tromi sistemi koji trebaju promjenu. Svi mi trebamo pričati o tome – ističe Jadranka.

Dok u razvijenim zemljama postoji čitav sistem podrške za porodjaj kod kuće, BiH još uvijek stidljivo korača ovim putem, nastavlja priču Jadranka. Sve se, dodaje, daleko odmaklo od fiziološkog poroda kojeg je priroda zamislila tako perfektno.

iz priloga– Mislim da u Banjaluci moramo da više govorimo o tome da se žene ohrabre. Veliko je zastrašivanje. Prvi je korak dobro se informisati i shvatiti da vam je priroda dala mogućnost da se sve savršeno odvija, a ne da imate traumu pet godina nakon poroda. Treba se zapisati zašto žene izlaze iz porodilišta sa takvim traumama i zašto su djeca toliko nervozna. Za prirodan porod vam ne treba nikakva infrastruktura, treba vam podrška i babica koja vjeruje u sebe. Koliko god su zastrašene majke na taj način da svaka žena čeka da se porodi pa da nastavi da živi, toliko je došlo i do zastrašivanja babica. Mi moramo biti svjesne da ljekari drže konce u svojim rukama, a nekada je to bio posao babica – svjesna je ova mama.

Jadrankin porodjaj u bazenu trajajo je nešto više od dva sata. Sve se, otkriva nam, dešavalo u tihoj i mirnoj atmosferi, bez buke i jake svjetlosti.

– Bila je noć. To je vikend naselje u prirodi. Pustili smo lijepu muziku i bilo je svečano. Čekali smo gosta. Suprug je otišao da odspava, ja sam se tuširala, pa sam malo legla. Nije bilo nikakve panike i ja sam bila potpuno sigurna da će to ići brzo i lako. Kada je babica otišla, nas troje smo ostali da spavamo. Kada se Jakov rodio, ja sam ga stavila na grudi i mi smo tako ležali par sati. Između nogu je imao samo tetra pelenu. Suprug je u jednom trenutku krenuo da zamjeni tu pelenu. Taj vrisak koji je on u tom momentu ispustio, mi to nismo čuli poslije više nikad. To je bio takav krik, takav strah da sam ja u tom momentu pomislila kako je bebama koje odmah sklone. O tome treba malo razmišljati.

Jadranka je svjesna da nisu sve žene spremne za porođaj kod kuće. Ipak, ističe da za promjenu filozofije rađanja ne trebaju nikakva ulaganja. Buduće majke bi se trebale dobro informisati, a svojim primjerom želi da pokaže da porodjaj ne mora i ne smije da bude najveća trauma u životu jedne žene.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Unesi tvoje ime