Moja priča

moja priča

Ti u čistoj, bijeloj posteljini. Oko tebe bijeli zidovi i na njemu djela slikara novije generacije. Pod u boji kajsije se sjaji. Sve miriše. Miriše i to čedo koje su ti stavili na grudi. Gledaš bebu, gledaš muža i sve ti je nekako lijepo. Udobno. Ušuškano. Mirisno.

Nakon sat vremena odlučiš da protegneš noge. Bebica već uveliko spava, nakon što si uspjela da je podojiš. Jutro se budi. Bude se i novi dani koje si ti sa tako velikim nestrpljenjem čekala da dođu.

Mirišu ruže. Sviđa ti se onaj bade mantil koji si dobila pri ulasku u porodilište.
Vrijeme tako brzo prolazi, a htjela bi da zamrzneš sate i minute. Jer ne postaje se svaki dan mama. Prijateljima ćeš da pričaš kako je to najbolji osjećaj u životu, kako porod ništa ne boli, te da krvi skoro nigdje nije bilo.

Sve savršeno. Ti se savršeno osjećaš. Niko te ne može iznervirati. A onda dani prolaze, a ti shvataš da si ostala zarobljena u svojim mislima. Da ne znaš gdje se nalaziš. Da su oko tebe svi poznati, ali nepoznati ljudi. Uhvatiš se kako se smiješ i plačeš u istom trenutku.

moja priča

Pomisliš kako bi bilo lijepo pobjeći od svega, ali miris i osmijeh tog malog bića ti ne da mira.

Ne da ti da pukneš, da se raspeš u hljadu komadića, da odletiš preko okeana, da pomrsiš sudbini konce.

Ni porodilište, ni zidovi u njemu nisu bili kako si zamislila, a i neljubazne sestre su te dovele do ruba suza. Prisjetiš se kako je sve tako dugo, a tako kratko trajalo.

I onda se ispred tebe stvori jedno malo, slatko biće koje te samo poljubi i zagrli.
Koje se mazi, jer hoće čokoladu, koje plače jer neće da ide na spavanje.

Pomisliš kako je život savršen, te da su tvoj najslađi svijet, ta dva plava oka u kojima se ogleda najljepša morska dubina.

Sve ostalo je nevažno.

Manje bitno.

I nije vrijedno tvojih suza.

 

Prvi put objavljeno na: https://povezivanje.wordpress.com/2016/11/15/baby-blues/

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Unesi tvoje ime