PRIČA JEDNE MAME: Misliš da je avantura opasna? Probaj rutinu; rutina je smrtonosna

hrabra mama

– Zamišljala sam sebe kako predajem na fakultetu, jednu redovnu obitelj, dvoje djece, klasičnu priču. Onda je stigao autizam i zauvijek promijenio i stvarnost i snove. Fakultet je pao u zaborav, moje dijete je postalo moja borba i moja diploma.

Ovako počinje priču Živana Škorić iz Rijeke, majka devetogodišnje djevojčice Kire, kojoj je šest godina trebalo da se otrgne iz lanaca autizma.

Čitava agonija, priča nam Živana, počela je sa Kirinih 15 mjeseci. Primjetila je da sa njenom malom bebom nije nešto u redu. Ali to nije htjela priznati ni sebi, a kamoli suprugu.

– Ta strašna spoznaja vas u potpunosti preuzme i zablokira. Na momente ste sigurni da je tako; na momente se uvjeravate da sve umišljate. Okolina se trudi da vas u ovo drugo uvjeri, a vi biste radije da ste poludjeli, sve prije nego da vam nešto nije u redu s djetetom.

Živana ističe da je za autizam ključna rana intervencija. Kategorizacija, dodaje, traje oko godinu dana, a ta godina se terapijski nikada ne može nadoknaditi.

– Vrlo malo roditelja može svome djetetu priuštiti dnevno sat terapije sa educiranim stručnjakom. Kao prvo, njih je malo, pa su bukirani i uzimaju vas jednom tjedno. Kao drugo, i za jednom tjedno morate izdvojiti, primjerice u Hrvatskoj 800 kn na mjesec. Recimo da je toliko logoped, pa sad isto toliko računajte za edukacijskog rehabilitatora. Dok vi sve to jednom na tjedan posložite, dođete do iznosa jedne plaće, a zbog djetetovog stanja prisiljeni ste ostati kod kuće – ističe naša sagovornica.

Na djecu sa autizmom, gleda se kao na neodgojenu djecu. Često se dešava da se roditeljima dobacuju pogrdni komentari, daju besmisleni savjeti, kao da su zbog te situacije koja ih je snašla manje vrijedni i oni i njihovo dijete, priča ova hrabra majka.

– Ima jedan citat koji svako malo dođe na društvene mreže, a kaže: „Misliš da je avantura opasna? Probaj rutinu; rutina je smrtonosna“. To najbolje opisuje naš život do upisa u prvi osnovne. Jedna teška, mučna rutina u četiri zida, gdje se izlazilo isključivo zbog terapija. Gdje je sve bila agonija, od hranjenja do presvlačenja i kupanja. Ništa nije išlo redovnim putem, ništa lako ni na brzaka. Sve je bilo ispunjeno vriskom, plačem, gušenjem na svaki zalogaj, povraćanjem zbog najmanje mrvice u hrani. Ostale su mi doživotne traume iz tog razdoblja, pokidani živci, narušeno zdravlje – iskrena je Živana.

Kira

Danas im se život, dodaje, potpuno normalizovao. Kada je Kira, uprkos lošim prognozama, uspjela upisati i sa odičnim uspjehom završiti prvi razred osnovne škole, ponovo se vratila fakultetu.

– Obožavam Kampus i sve u vezi s njim. Ujutro idem na predavanja i pjevam s muzikom u slušalicama. Mislila sam da je to zauvijek gotovo, precrtano, a eto, opet se dogodilo. Dat ću sve od sebe da diplomiram što prije. Od života tražim samo malo sreće, da mi opet ne pomrsi račune. Već zamišljam muža i kćer kako me s ponosom gledaju na promociji diploma. Tu sliku često imam u mislima i najveća mi je motivacija. Što nakon diplome, o tome još ne razmišljam. Nadam se da će mi se otvoriti mogućnosti da radim u struci.

Najviše se, ističe, u ovoj priči divi samohranim roditeljima. Jer dobiti mjesto u vrtiću za dijete sa autizmom i asistenta ravno je dobitku na lutriji.

– Mi smo imali sreće da smo iz Rijeke i da nam je naš grad omogućio besplatan vrtić, i to baš vrtić za djecu u autističnom spektru, gdje su s Kirom radile stručne tete, četiri sata, pet dana u tjednu. Nije me sram priznati da takvo što nikad ne bismo mogli platiti. Zahvalna sam gradu Rijeci, vrtiću „Maestral“ i svim tetama koje su zaslužne za napredak naše Kire. Zahvalna sam što smo kao sreću u nesreći u obitelji imali dvije edukacijske rehabilitatorice, koje su učinile sve u svojoj moći da pomognu našoj djevojčici. Nisu za to tražile ni jedne jedine kune i nikad im to neću moći platiti. Svi zajedno vratili su naš život iz ponora i dali nam nadu u bolje sutra.

Živana roditeljima poručuje da se autizam ne može izlječiti, ali da se dijete može do neke granice rehabilitovati, a sve zavisi od težine autizma.

Nas često vide kao svijetli primjer i nekakvo čudo, a čuda uopće nema. Uvijek kažem i iza toga stojim, svako dijete koje je kao naše, s istom tom pomoći jednako bi napredovalo.

Na nagovor prijateljice iz Banjaluke, Živana je pokrenula fejsbuk grupu „Život u spektru – roditelj terapeut“. Svakodnevnim tekstovima o autizmu, kako kaže, želi da senzibiliše okolinu, te pomogne roditeljima koji se nalaze u istom problemu.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Unesi tvoje ime